I opet ću ja u svoje ćoše.

Biće da imam opet tako neke "momente" ,pa si dam oduška...bar kad je muzika u pitanju.

Samo sebi dušu lomim...

I tako...naiđu oni momenti kada mislim o svom kraju...Kad naviru sjećanja i obuzme me sjeta.

Pa ček?Otišla sam svojom voljom,a opet me muči nostalgija... Ma ne...ne patim za kućom...ne patim ni za gradom,a ni za "državom" ... Nego...sjetim se onih ljepših vremena kad smo se budili sa osmijehom...sa osmijehom i lijegali...Kad smo se svi voljeli...Kad nismo znali za mržnju.Kad smo svi bili prijatelji...i kad smo uvijek imali vremena jedni za druge...

U tim "momentima" prebirem po prošlosti...slike same izviru i eto...poželim da sam TAMO ... da sam kod kuće ... u onom boljem vremenu... i pitam se gdje i zašto nestade...

I tada automatski pustim ovu pjesmu...valjda da upotpunim osjećaj

Obzirom koliko volim ovu pjesmu,jednostavno sam morala da joj nađem mjesto na mom blogu.

Ostaviću je za sve slučajne prolaznike...za sve prijatelje namjernike ...

Pa hajde... neka ovo onda bude i pozdravna pjesma za sve koji svrate na moj blog...

HVALA VAM!