« Barbie torta ukrašena šlagom | Čupava Desa »
I tako...naiđu oni momenti kada mislim o svom kraju...Kad naviru sjećanja i obuzme me sjeta.
Pa ček?Otišla sam svojom voljom,a opet me muči nostalgija... Ma ne...ne patim za kućom...ne patim ni za gradom,a ni za "državom" ... Nego...sjetim se onih ljepših vremena kad smo se budili sa osmijehom...sa osmijehom i lijegali...Kad smo se svi voljeli...Kad nismo znali za mržnju.Kad smo svi bili prijatelji...i kad smo uvijek imali vremena jedni za druge...
U tim "momentima" prebirem po prošlosti...slike same izviru i eto...poželim da sam TAMO ... da sam kod kuće ... u onom boljem vremenu... i pitam se gdje i zašto nestade...
I tada automatski pustim ovu pjesmu...valjda da upotpunim osjećaj 
(no subject) [
Reply]
Razumem tvoju nostalgiju i sve ono za čim žališ. Ta nostalgija nikada neće nestati, peći će do kraja života.
razumem te pošto sam i ja u belom svetu.
i mene ponekad uhvati nostalgija...
Kod kuće je najlepše. Kuća je tamo gde nam je srce.
Žao mi je što svi ne možemo imati sve što nam je potrebno.
Hvala vam na komentarima :)
Ja sam naučila da živim sa tim.Zapravo vođena onim:"Tamo gdje ti je porodica,tamo ti je dom."
Ali eto,naiđe dan,a i ne bi valjalo da je drugačije...Želim da sačuvam svoju Bosnu u lijepom sjećanju...
Šteta moje što ne mogu da osjetim Bosnu u miru. :)
